09 December 2018

Old Treasure

Today I was tidying up my writing files and found an old poem written by my high school friend. It is written in my native language, and in time I will try to translate it. But for now here is a lovely poem from N.K.P. (she prefers to be not identified, so I decided to go with initials only)

Bez naslova

N.K.P

Gledaj, to zvjezde padaju s neba
po njemu paleći vatreni sjaj.
Negdje u sebi u tami duše
odavno slutim da je već kraj.

I srce se raduje što samo će biti,
jer ja sam djete samoće i zime
i jesen u meni budi zle slutnje
zato idi, zaboravi me.

Ja te nikad voljela nisam,
jer moje je srce voljelo pre.
Od onog trena kad izgubih njega
neće da voli nikoga, ne!

Jesen je tužna, pjesnici kažu
onda nek tuga svjetom vlada!
I nek svi tuguju, ja plakat neću,
iako gasne mi svaka nada.

Zora kad svane i razdrma žive
ja zaželim tamu bićem svim,
jer noć je moja kraljica tuge
i dok svi spavaju ja budna bdim.

I razmišljam tako, čemu život
kad ne možeš imati ono što voliš,
uzalud suze, patnja i nada,
uzalud noću potajno moliš.

Mirno i hladno podnosim život
za mene nema ni sreće ni tuge,
jer zauvjek pustoš u srcu je mome.
Ne želim voljeti ni tebe ni druge.

I zato idi dok ići jos možeš,
odlazi za mnom ne okreći glavu
i nemoj da suza iz oka ti kane.
Mene prepusti zaboravu.

Mladost je tužna, kao i starost,
tek je u smrti možda spas.
Al' ko zna možda i tamo čeka
nekakva tuga il' patnja na nas.

Znam da ti je teško shvatiti mene.
Ti mozda misliš da sam ja luda,
jer ti živiš na krilima mašte
a ja sam već shvatila da nema se kuda.

Al jednog dana kad ostariš,
proći ćes kraj mene a pognućeš glavu
a onda, plačući negdje u mraku
shvatićeš da sam bila u pravu.

No comments:

Post a Comment